nedjelja, srpanj 15, 2007
Gledala je u to divno cudo sto je stajalo ispred nje. Zadovoljno se smijeskala jer je znala da je to vec negdje vidjela. U snovima, bilo je divno i stvarno. Sad to ima pred ocima. Je li to moguce?? Znala je da je...
Priblizila se, podigla ruku, i dotakla. Oci su pritom bile crvsto zatvorene, nije htjela unistit taj trenutak. Osjetila je da je dotakla, prelazila je rukom preko prijelaza. Uzivala.
Otvorila je oci. Toga ispred nje nije bilo.. Rasplinulo se u pijesak onaj tren kad je dotakla. Ali kako je onda osjetila?? Kako je dotakla rukom?? Bila je zbunjena ovim događajem. Trudila se sama sebi objasniti no nije uspijevala. Izasla je iz stana i krenula hodati. os uvijek je u glavi vrtila onaj tren dodira i onaj osjecaj pijeska kasnije...
Usla je u poznatu joj zgradu. Bila je uvjerena da joj se takve stvari ovdje ne mogu dogodit. Mislila je da je ovdje sigurna ...Pogrijesila je.Vidjela je poznato lice koje joj se nasmijesilo i prislo... Ona je bila sretna jer ce napokon osjetit pravi dodir koji se nece pretvoriti u pijesak. Mislila je tako...Osoba joj je pruzila ruku i potom zagrilila. Ona je cijelo vrijeme oci drzala zatvorene.Kad ih je otvorila, imala je sto vidjeti.. Grlila je zrak, a ispod nje je bio pijesak.
Sada je vec bila u strahu, nista nije htjela doticati. Sto ako se bilosto sto dotakne pretvori u pijesak??
Sto ako sve to za sto misli da je stvarno , za sto misli da je tako cvrsto, tako sigurno ustvari sve samo u njenoj glavi?? Sto ako je sve to umislila?? Sto ako je dodir osjetila samo usnovima ??
Bojala se svojeg slijedeceg sastanka. Bojala se da se i on ne pretvori u pijesak. Znala je da je to nemoguce. On je stvaran, on je od mesa.. On je taj koji stoji cvrsto na zemlji.
Gledala ga je ocim punim suza jer je predosjecala ono sto ce se dogodit. Prisla je.. Stavila ruku na njegov obraz, bojala se zatvorit oci, ali jedino tako je mogla znati je li stvaran ili nije. Zatvorila je oci----
Gorak okus u ustima, lice mokro od suza i pijesak u ruci.
Nista nije stvarno---
Samo pijesak i san ostaju---
nedjelja, svibanj 20, 2007
Stajao je pred njom, i bacao isprike. Nije ih cula. Vidjela je samo njegovo lice koje se cinilo tako cudno, drugacije nego inace.
Vid joj se mutio, a isprike nije htijela cuti, iskljucila se.
Oko njega isla je duga, oko njega mrcili su se oblaci, oko njega sjalo je sunce, oko njega pucale su munje, a ispred njega je bila ona koja je gledala taj nesklad.
Kroz sumove u glavi cula je isprike, slusala je bespotrebne rijeci, cula je nabrajanje, opetovano..
Oci su je boljele, zazmirila je, i prepustila se pjesmi koja joj je svirala u glavi, slusala rjeci i kimala glavom.
Kad je vidio da je njena pozornost presla na nesto drugo, primio ju je za ruku.
Srce joj je kucalo, ali nije htjela pokazat.
Sutio je, ali ona nije cula.
Htjeo je njenu reakciju, nije ju dobio. Dovoljno puta je reagirala, vise puta je dokazala i pokazala to ...
Maknula se od njegove tisine, njegovog dodira.
Otisla je..
Pjesma u glavi i dalje je svirala...
srijeda, svibanj 9, 2007
Vec joj je na vrh glave prica kako je to tesko, kako je nemoguce da to uspije!! Zasto je to tako nemoguce!? Ako je ona nesto odlucila, tako ce i biti. Nema smisla govoriti joj kako joj to ne valja, kako je to unistava. Ona to nesto, protiv koga/cega su skoro svi, jako voli, i zato, okanite se prica i pricica.
Trpi, slusa, smijeska se, ali joj para ide na usi! Ako je volite, ne bi vam ni palo na pamet pricat takve gluposti jer je ona prepristojna da vam kaze da ju to jako zivcira.
Da ste na njenom mjestu, vidjeli bi kako je to, kad vam se nesto konstantno tupi, da to ne valja, da je sad jos vrijeme da se toga rijesi.
E pa nece, i ne zeli to!! Pustite je sad, ako se i unistava, unistava se svjesno! Sama zna sto radi i kako radi, i zasto to radi!
Uostalom, to nesto je isto tako jako veseli, i ako to niste primjetili, onda je zbilja vrijeme da se nesto promijeni, ali definitivno se ona toga nece rjesavat!! Jer da, to ju jako veseli! Istina je da ju i jako zna zivcirat, i da zna biti tuzna, ali najvise od svega je to veseli. A to je trenutacno najbitnije!!
Zato vas moli da se okanite takvih pricica! Mozete si vi to i dalje misliti, ali pustite je na miru i suzdrzite se!
hvala..
subota, svibanj 5, 2007
Evo, onaj post dolje je bio samo za Igora ( i btw, imena se pisu velikim pocetnim slovom, ali dobro), volim i ja tebe Igore.
Naime, private je mislim spomenula jednom da je nepismena, ocito, i da se vise niti ne trudi ispravljat takve pogreske. I bilo bi joj draze kad bi se ljudi u komentarima osvrnuli na post npr, a ne na to kako je pogrijesila. Uvazava ona sve to i shvaca kao konstruktivnu kritiku, ali.. Mora da se sad svi koji su me ikad ispravljali, naslađuju, e pa pozdrav njima, pogotovo M. !
No da, private je danas dobre volje....
Bas je fino kad pokisnes s ljudima koji su ti tako dragi da ti uopce nije bitno sto si mokar do koze.
Bas je fino kad se iznenadis ugodno u neke ljude, i shvatis da ti je bas nesto tako trebalo u zivotu.
Bas je fino kad se ostane do dugo u noc razgovarat i pricat o stvarima koje su ti bitne.
Bas je fino kad pojedes dobar kebab, i jos bolji sladoled i to kao utjehu nakon katastrofalno napisanog kolokvija.
Bas je fino kad dobijes mp3 pun pjesama koje te istodobno vesele i tuze.
Bas je fino kad te prate do stanice, makar kisnu jako!!! To i iznimno cijeni!!
Bas je fino kad dođes doma i budes tako sretan jer ti je vecer bila spontano ugodna.
Bas je fino kad u 5 ujutro napokon uspijes zaspat, sa laganom kisicom koja sipi i prozvodi fantastican zvuk.
Zar to nije fino?!?
srijeda, svibanj 2, 2007
Njen vlak smrti je ponovno u gradu! Prilika je odlicna da napokon sjedne i krene u to sto je htijela. ALI isto tako svjesna je da moze puuuno toga izgubiti. Kolko god glumila da joj nije stalo do svega toga, ili se cak i ljutila, sada je tesko kad mora donjeti tu odluku!!
Svi znamo da private ne prica o vlaku smrti, zato prestaje sada sa metaforom, sve ce bit crno na bijelo.
Dakle, moze napravit korak i unistit sve ili poboljsat sve. Nije dovoljno hrabra da od prve kaze, da ce napravit to. Potrebno je jako puno razmisljanja, mucnih razgovora, katastrofalnih ispada histerije i ostalog, da shvati da to zbilja i je najbolji korak. Jer ce tek tada vidjeti na cemu je i jednom zauvijek rijesit tu situaciju. Nju je iznimno strah da ce time sve bit gotovo. Kolko god ona nalazila dobre razloge, zasto bi bilo dobro da i bude gotovo, jednostavno zna da bi je to unistilo. Unistilo, barem na neko vrijeme, a to si sada ne smije dopustit. Niti zeli izgubit to nesto, nikako. Jer joj to nesto iznimno pase i ...
Lako je drugima reci da napravi taj korak. Jako lagano, ali je njoj iz određenih razloga jako tesko koraknut. Jako tesko!! I ocito je kukavica jer se ne moze suocit s onime sa cim bi se trebala.
Vlak smrti jos je par dana dostupan, i jos par dana ona ce moci koraknuti. samo se na to treba odluciti....
ponedjeljak, travanj 30, 2007
Hodala je žustro, tako se i osjecala. Mislila si je kako je spremna sve reci i onda zauvijek usutit. Gledala je u nebo, i ono kao da se mrcilo. I ono je znalo da se sprema nesto veliko. Suknja je viorila na sve strane, platnene tene samo su cekale kad ce pocet padat kisa. Tako je i bilo.
Ona je ubrzavala korak. Misli su se mnozile, odluke pravile, recenice sastavljale, noge brzale, ruke znojile, srce lupalo.
Pala joj je prva kapljica kise ravno u oko kada je jos jednom provijerila sto radi nebo. U prvi mah ju je ljutnja obuzela.
I onda su se kapiljice pretvorile u kapi.
Stala je. Sve je stalo, broj misli se smanjivao, recenice davno zaboravljene, a odluke nisu donesene.
Stajala je nasred ceste i smijala se. Kisa je klizila po njoj. Bila je u mokra u samo 5 min. Suze su krenule, ni sama ne zna zasto. Je li to bilo od srece, tuge, ili cega drugoga. Kapljice svuda po njoj. Skinula je tenisice. Lokva se stvarala ispod nje. I opet, bas kao na livadi zelenog, rasirila je ruke i krenula plesat i vrtit se. Kisa je pljustala, svi su se sakrivali, a ona je uzivala.
Sve je mirovalo, jedino se ona micala. Mokra kosa ljepila joj se po licu, brisala je suze koje su isle same od sebe. Miris kise sirio se posvuda, udisala je.
Nije vidjela nikoga, samo kisa i ona.
Bilo joj je hladno, iznimno. I iako joj je bilo divno u ovom plesu kise, potajno se nadala da ce doci i da ce je ugrijati. Cekala je. Hladnoca je prolazila kroz kosti, ali plesala je i dalje.
Toplina. Jakna oko nje. Ruke na ramenu. Toplina oko srca. Osmijeh na licu. Okrenula se da mu zahvali jer je znala da ce doci, znala je.
No nije shvatila da to nije bila ta jakna, niti te ruke. Ali bile su necije...
Bilo je toplo, cak i oko srca, iako ruke nisu bile njegove, ali bile su necije..
nedjelja, travanj 22, 2007
Ne volim se ponavljati ali u ovom trenutku zelim vam ostavit jednu pjesmu koju iznimno volim, i vec sam je stavila. Zato i kazem da ne volim ponavljanja. No, da ne duzim.. Baz za sve vas i za mene...
Vasa private..
srijeda, travanj 18, 2007
Visila je, gledala je svijet takav. Smijeskala se jer joj je sve bilo cudno, ali na neki nacin tako poznato.
Kao da je sve to vidjela negdje drugdje, kao da nije nista cudno sto je takvo, naopako. Sasvim uredu. Vjetar je puhao, onaj hladan vjetar koji te tjera na misljenje, i razmisljanje. Zaklopila je oci, zanjihala se i krenula razmisljat.
Bilo je tako divno, sve joj je islo od ruke, mogla je sve, bila je spremna na sve. Kako se samo zadovoljno smijeskala.
Otvorila je oci, pa ih ponovo zaklopila. Bojala se tog trenutka kad ce se opet morat vratit u njihovu normalu. Njoj je ova naopakost bila cisto normalna.
Otvorila je oci, bila je s nogama na tlu. Protrljala hlace koje je zamazala i krenula u njihovu normalu. Zaboravila je da se ne nalazi vise tamo gdje je bila do prije par trenutaka, jos uvijek je mislila da je na svom teritoriju, ali se gadno prevarila. Misli se pocele mnoziti, zadaci koje nije mogla izvrasiti poceli su se biljeziti. Bilo joj je tako tesko. Groznicavo je hodala ulicom u nadi da ce vidjet nesto poznato, ali sve je bilo naopako. Zasto se tako brzo priviknula na ono? Zasto joj je bilo tako dobro tamo? No u ovom trenutku nije bilo moguce vratit se na visenje, morala je stisnut zube i suprotstaviti se njihovoj normali.
Susrela se s osobom , znala je da ce je razumjeti. On ju je cudno gledao, kao da je i dalje visila, kao da je vidi po prvi put. Niti ona nije pronalazila u njemu ono sto je prije bilo tamo. Trazila je u njegovim ocima njenu normalu, njenu naopakost, nije nista nasla. Samo prazninu u njegovom pogledu. No njegov poznati, umirujuci glas sve je popravio. U njemu je nasla ono sto je trazila.
Primila ga je za ruku. Odvela do mjesta gdje je ne tako davno visila i gledala svijet u njenoj normali. On nije bio siguran bi li se pridruzio njoj, no njena ruka i njen pogled odavali su sigurnost. Zajedno su se popeli, i krenuli visiti.
I dalje su se drzali za ruke. Dok je bio onako naopako, pogledao ju je. U njegovim ocima je bilo ponovno ono sto je onda, u njihov normali, tako groznicavo trazila. Nasmijesila se, znala je da je od sada to i njegova normala.
Vjetar je puhao. NIje puhao onaj hladni vjetar koji tjera na misljenje vec topli koji potice bliskost.
nedjelja, travanj 15, 2007
Trazila je nesto sto ce joj zaokupit misli, sto ce je tako obuzet cijelu da ne misli o nicem drugom. Zeljela je to vise nego ista. Cekala je trenutak kada se cijela moze predati i bit sretna radi istog.
Kutijica je stajala nasred ceste, nasred nicega, sasvim neocekivano. Nije se obazirala previse ne nju, mislila je da je samo jedna u nizu drugih kutijica, po nicemu posebna. No ipak znatizelja joj nije dopustila da prođe samo tako pokraj nje. Zaustavila se, pogledala u kutiju.
Pogledala i odmah je znala. To je bilo to sto je ona trazila. Kutijica bi svirala najlijepse pjesme, govorila najlijepse rjeci. Carolija bi se doagđala svaki put kad bi se kutuijica otvorila. Ona se potpuno predala kutijici. Sve ostalo postalo je nevazno, sve ostalo bilo je u nijansama sive, samo je kutijica bila žarkih, divnih, tako primamljivih boja. Svo svoje slobodno vrijeme provodila bi ona s tom kutijicom. A kutijica bi zahvaljivala raznim divnim stvarima.
Treba imat mjeru, a ona je nije imala. Zeljela je od kutijice ono sto je znala da nikada nece dobiti, znala je da je to previse. Ocekivanja su je odvela na putove na koje nije htijela doci.
Kutijica bi svirala, razgovarala samo kad je ona htijela, samo kad se njoj cinio pravi trenutak za tim. Cesto puta bi ona znala uzet kutijicu u ruke i samo se nadat da ce ona otvorit svoj poklopac, samo to.. Samo da osjeti neku blizinu. Kutijica nije otvarala poklopac, ostala bi zatvorena po cijele dane, mada je osjetila njenu potrebu za otvaranjem poklopca. Ali kutijica... Kutijica je bila snazna i nije popustala, otvorila bi poklopac samo kad je njoj to trebalo.
Nju je to strasno mucilo, danima bi gledala u kutijicu suznih ociju. Puna nade i zelje da ce se kutijica otvorit i da ce ponovno osjetit onu caroliju, ono. Samo mrvica istog bi joj bila dovoljna, ali niti to nije dobila. Razocaranje. Sve je na neki nacin zrtvovala radi svoje kutijice, radi svoje carolije, radi svoje opsesije. Za uzvrat nije dobivala nista. Sto je najzalosnije, kada bi kutijica otvroila poklopac ona bi trcala natrag k njoj, i opet se veselila .
........
Kutijica otvara poklopac. Nje nema u blizini. Kutijica trazi nju. Nje nema u blizini. Kutijica bi sada razgovrala, kutijica bi sada cula rado onaj glas. Nje nema u blizini.
........
Kutijica i ona sada razgovaraju ponekad. Kad oboje zele. Ali ona carolija... Nje nema u blizini.
utorak, travanj 10, 2007
Nije sijela na vlak smrti. Nije se prepustila voznji zivota. Obrisala je suze. Dogovorila se sama sa sobom. Nema zaljenja, doci ce taj vlak smrti opet u grad. Doci ce opet mogucnost da se provoza i ostane zadivljena. I da, slijedeci put ulazi, bez zadrske, ikakve.
Vruce je. Dobro se osjeca. Zelena livada pored nje samo ceka da na nju kroci. Prirodni reflektor sunce, obasjava cijelu livadu i ceka da njena zvijezda dođe i krene plesat. Bubnjevi, bljesak, pljesak i zvijezda livade je tu.
Bosa noga krocila je na zeleno. Mekanoca ju je obuzela cijelu. Opirala se zelji da krene trcat i vrtit se.
Stala je. Pogledala prema gore, sunce je spremno. Pogledala dolje, zeleno je spremno. Noge su se jedva suzdrzavale. Stisnula je ruke, pogledala jos jednom prema gore. Zaklopila oci i krenula se vrtit. Tako brzo, tako energicno, tako sretno. Uzivala je. Sve je bilo uz nju, za nju. Nista je nije omelo. Voljela je u tom trenutku. Voljela je jako. Sto je voljela? Nije bitno, voljela je.
Iako su oci bile zatvorene, u njenim kapcima odigravala se najbolja predstava, duga puna boja koje su se preljevale, skakutale zajedno sa njom. Plesale su sa njom. Od nekud je cula neki šušanj. Malo je zastala. Okrenula se, pogledala uokolo. Nigdje nikoga. Ali šuštanje je jos uvijek tu. Vjetar. Vjetar u drvecu, vjetar na listovima. Ples. Vjetar i drvo plesu. Osjecaju isto ono sto i ona osjeca. Ljubav. Nasmijesila se vidjevsi to dvoje u zanosnom plesu. Podigla ruke, nastavila se smijat, i nastavila se vrtit. Jako, jako, jako.. U krug.
Tako jako se vrtila da je pad bio ocekivan. Noge su se zapetljale. Pala je. Na zeleno je pala. Ugrijano zeleno. Pocela se smijat. Nije ju boljelo. Zeleno je bilo mekano. Zeleno ju je zastitilo. Osjecala se ugodno u zelenom. Nastavila je lezati. Prolazila je rukama po zelenom. Zeleno ju je grlilo. Voljelo, bas kao sto je i ona voljela zeleno. Sunce je i dalje bilo tu. Vjetar i drvo su i dalje plesali, zastali su dok je ona padala, nasmijali se, i nastavili neometano.
Ovako dobro se nije dugo osjecala. Ostala je lezati sa zelenim jos neko vrijeme. Ugoda je ono sto je zeljela zadrzati zauvijek sa sobom. Htijela je taj osjecaj zapakirati u malenu kutiju, ostavit po strani, i kad je to potrebno otvorit je da je ponovo obuzme taj osjecaj. Nije to mogla, znala je. Ali sacuvala ga je. Negdje... Duboko..
Podigla se. Njena lanena haljina vise nije bila krem, bila je zelena. Zeleno ju nikako nije htijelo napustit. Htijelo je ostat s njom zauvijek. Dok je odlazila sa livade zeleno ju je pratilo. Pustilo ju je da ide, nije htijelo unistit taj divni trenutak.
Njene noge vise nisu na zelenom, ali je i dalje sretna. Haljina je i dalje zelena. Zeleno je i dalje s njom,i bit ce zauvijek.
nedjelja, travanj 8, 2007
Stajala je pred jednim ogromnim vlakom smrti. Gledala ga je sirom otvorenih ociju. Ah, kako je samo zeljela sjesti u onu malu posudicu i prepustit se voznji zivota.
Gledala ga je u nedoumici. Ipak, mnogo toga je govorilo da ne ide, da ako proba da joj se mozda nece svidjeti, da se jednostavno ona nece svidjeti vlaku i da ce je pozeljet samo izbacit sa sjedala i na tvrdo tlo, a u blizini niti jedna strunjaca.
Zatvorila je oci. Sjetila se svega onoga sto je sanjala. Bila je na svom sjedalu, fino zavezana, voznja je pocela. Bilo je divno, obozavala je taj vlak smrti. Ne samo obozavala, voljela ga je. Jos uvijek voli taj prekrasni vlak smrti. Da, vozila se u njemu, vise puta, ali samo u snovima. I tamo je bilo savrseno. Bilo je taman. Njoj se svidjela voznja, vlaku se svidjela ona i sve je bilo savrseno. Kad god bi isla spavat nadala se da ce sanjat upravo to. Nikad joj nije dosadilo. Nikad!! Molila se da sanja bas taj vlak, bas tu voznju.
I napokon j3 dasao i taj dan kad je napokon mogla uci u taj veeeliki predivni vlak. I dozivjeti sve ono o cemu je sanjala. Ali… Ali krenula je biti tipcna ona, pocela je razmisljati i preispitivati samu sebe. Sto ako se ne svidi to, sto ako ovo, sto ako ono.. I bilo je gotovo, sama u sebi je ubila zelju za sjedanje u onu sjedalicu. Sama je bila kriva za stvoreni strah, sama je kriva. U potpunosti. Ali eto, nije se mogla othrvati svemu onome sto ju je mucilo.
I Imala je divnu sliku te voznje u glavi, u snovima. Sto ako ne bude tako lijepo. Sto ako, sto ako, sto ako… I naravno tako je krenulo I samo se nastavilo, vise nije mogla misliti ni na sto drugo osim tih pitanja. Suze su krenule jer je znala da je ovo prava prilika, I da ako ne proba sad da nije sigurna hoce li ikad vise moci. Nije sigurna hoce li ikad biti dovoljno jaka sjesti tamo. I sto onda? Onda ce zivjeti na snovima, zivjeti u njima, za njih?
Je li to njoj dovoljno da bude sretna? Nije, zeljela je pravu stvar, zeljela je to osjetit napokon, a ne samo zamisljati. Ali ne, ipak nije mogla protiv sebe.
Jos uvijek stoji pred njim, jos uvijek se pita, jos uvijek odgovara sama sebi, jos uvijek suze cure, jos uvijek zeli ici, noge su joj jos uvijek utrnute.. Jos uvijek voli taj osjecaj voznje, taj vlak.. Jos uvijek se boji onoga sto ce uslijedit. Jos uvijek se boji da ce joj se divna vizija o toj voznji samo tako raspunknut. Jos uvijek se boji…
p.s. za neke kojima tezu idu prenesena znacenja. ne, nije u pitanju vlak smrti.
srijeda, ožujak 28, 2007
......
Nasred ceste stoji. Pogled u lijevo, pogled u desno. Sa svake strane su ljudi koje voli, koje je voljela, koje nikad nije zaboravila, koje nikad nece zaboravit. Drzi se za ruke onih koji stoje do nje. Ima osjecaj kao da ima 3 godine. Izlazi iz svoje male vrste, i gleda svakog po redu. Ugleda neke koje nije vidjela jako dugo. Grli ih. Stavlja svoje ruke na njihove. Ponovno ih osjeca u svojoj blizini. Suze joj teku. Od veselja, od tuge, od nervoze. Vraca se natrag u sredinu. Primi se za ruke, lagano krece niz cestu. Sunce ih grije, przi ih, ali je ugodno. Ide dalje, ponosno i lagano poskakujuci. Ova cesta joj je nekako poznata. Vec je vidjela ove zakrpe na cesti, vec je vidjela ovaj krajolik, vec je vidjela sunce iz ovog kuta. Jace stisne ono dvoje ljudi sto stoje do nje. Cvrsto ih drzi za ruke, ne zeli nikad ispustit. Gleda ih u oci, smije se, onako djecije.
Veslo pogleda u lijevo. Trnci prođu kroz tijelo. Nekoga nema. Netko je nestao. Odlazi iz vrste, trazi okolo, gleda, groznicavo ispituje one okolo gdje je nestao. Nema. Cesta je jos poznatija u ovom tenutku, a bol tako jaka i neizdrzljiva, i tako živa i stvarna.
Bez onog smjeska vraca se u vrstu. Ono dvoje ljudi je stiscu za ruku, upucuju poglede pune nade, ljubavi. Stisak je toliko snazan da uziva u njemu, ne zeli ih pustit da slucajno i oni ne bi nestali. Oni su njeni, ne mogu samo tako nestati.
Nastavlja dalje. Cesta je sivija, prljavija, ruznija. Vjetar je poceo puhati i nekako je sve teze hodati. Pomazu joj ono dvoje ljudi. Guraju je naprijed, ispred njih, da ne bi zapela. Kad bi tako istupila naprijed, s tugom je gledala u lijevu pa u desnu stranu. Toliko ih nedostaje. Kako ih je samo puno na pocetku ceste bilo. Ali vise ne zastajkuje. Ide dalje, ne moze si dopustit stanku.
U sebi pomislja na njih i na onaj trenutak kad su bili izbrisani. Nije bila tamo, nije ih drzala za ruku. Bjezala je od onog sto je bilo neizbjezno. Vracala se tamo gdje zna da je donekle sigurna.
Kako su neki nestajali, tako su neki novi dolazili. Opet se veslila, drzala ih za ruku, smijali su se zajedno. Skakali po onoj sivoj cesti koja se nije cinila tako sivom u tom trenutku. Ponosno se vraca na sredinu, gleda ono dvoje ljudi. Zadovljno stisce ruke i ide dalje.
.....
Ruke je bole od stiska, ali ne smije pustiti. Ne smije smanjit jacinu stiska. Ako drzi dovoljno cvrsto nece izblijedit. Bit ce tu, obojani u vesele boje, smijat ce se. Ona ce ih cuti, osjetiti, gledati, divit im se, mirisat ih. Upijat ce ih. Sve ce upit.
Na lijevoj i desnoj stani je mala skupina ljudi. Sve ih je manje. Nestajanje je postala stvarnost. Ne smije izlazit iz vrste, mora drzat na okupu one koji su jos tu. Neda ih samo tako.
Jedna ruka lagano joj ispuzne iz ruke. Panicno gleda sto da ucini. Sad moze nesto napravit. Samo sto ne zna sto. Ruka je trazi, ali ona se boji dohvatiti je da je nebi opet izgubila. Ruka jos jednom krene trazit. Ona ju snazno primi, ne moze samo tako nestat pored nje.
Ne moze, ne dopusta.
Nastavlja dalje sa obje ruke.
.....
Obje ruke. Neke nove ruke. Ista cesta, isti karjolik, isto sunce, drugaciji kut gledanja, drugaciji pogled.